Uloga roditelja u oblikovanju prehrambenih navika djece

Uvod

Postavljate veseli Uskrsni stol, pečena šunka miriše iz kuhinje, jaja se šarene na stolu, brojne vrste salata su spremne, dok vaša djeca kroz igru kradomice posežu za jajima – već treće jaje je nestalo, ali ne tvrdo kuhano, nego ono čokoladno. Trudite se ostati mirni jer "Blagdan je, neka im bude". Zvuči poznato? 

Blagdani često donose obilje – hrane, slastica, smijeha – ali i izazove kad je u pitanju zdrava prehrana, posebno kod djece. A upravo je zdrava prehrana u ranom djetinjstvu jedan od ključnih temelja za fizički, kognitivni i emocionalni razvoj. Ipak, broj djece s prekomjernom tjelesnom težinom ili pretilošću raste. U Hrvatskoj 36,1% djece dobi od 8,0 do 8,9 godina ima prekomijernu tijelesnu masu ili debljinu (Musić Milanović i sur., 2024). Iako genetika i metabolizam imaju određenu ulogu, najčešći oblik pretilosti je tzv. jednostavna pretilost – uzrokovana neuravnoteženom prehranom, pretjeranim unosom kalorija i premalo kretanja. S obzirom na to da prehrambene navike koje se stvaraju u ranom djetinjstvu uvelike oblikuju roditelji, upravo oni predstavljaju ključnu točku prevencije (Kuźbicka i Rachoń, 2013). No, kako djecu podučiti zdravim navikama kad su oko njih čokoladni zečevi, uskrsne rolade i stol pun slastica?

Kako bi vam olakšali pristup dječjoj prehrani kroz blagdane ili velika obiteljska okupljanja u nastavku vam donosimo znanstveno utemeljene smjernice koje će vam pomoći upravo u tome – poučavanju djece o zdravom odnosu prema prehrani.

 

1. Modeliranje poželjnog ponašanja

Roditelji imaju ključnu ulogu u oblikovanju prehrambenih navika svoje djece jer predstavljaju primarni uzor ponašanja u najranijim fazama razvoja. Djeca uče o prehrani prvenstveno promatranjem ponašanja odraslih, posebice roditelja koji određuju vrstu, količinu i način posluživanja hrane. Brojna istraživanja potvrđuju da prehrambeni obrasci roditelja imaju snažan utjecaj na prehrambene preferencije njihove djece, bez obzira na socioekonomski status, spol ili dob (Mahmood i sur., 2021). Ako roditelji redovito konzumiraju raznovrsnu, nutritivno bogatu hranu u pozitivnom i opuštenom kontekstu, povećava se vjerojatnost da će djeca razviti slične prehrambene navike (Black i Hurley, 2007). Ovaj proces učenja putem promatranja, poznat kao modeliranje, posebno je učinkovit u ranom djetinjstvu, kada su djeca najosjetljivija na ponašanje osoba iz svoje neposredne okoline. Ponašanja poput zajedničkog objedovanja, uživanja u voću i povrću te izbjegavanja procesirane hrane šalju jasnu poruku djeci o tome što se smatra prihvatljivim i poželjnim prehrambenim izborom (Vollmer i Mobley, 2013).

→      Stoga je važno da roditelji postanu svjesni vlastitog utjecaja i aktivno modeliraju ponašanja koja žele vidjeti kod svoje djece.

 

 

2. Raznolikost namirnica

Raznolikost u prehrani također igra ključnu ulogu u formiranju zdravih prehrambenih navika. Brojna istraživanja potvrđuju da je prehrambeni status djece u dobi do dvije godine značajno povezan s raznolikošću unesenih namirnica. Što je prehrana raznovrsnija, to je veća vjerojatnost da će dijete imati bolji nutritivni status i lakše prihvaćati različite vrste hrane u kasnijoj dobi (Arimond i Ruel, 2004). Jedna od najučinkovitijih strategija za poticanje prihvaćanja nove hrane kod djece jest ponovljeno izlaganje. Djeca obično trebaju biti izložena novoj namirnici između 8 do 15 puta kako bi je prihvatila, pri čemu je ključan neutralan i nenametljiv pristup (Wardle i sur., 2003). 

→      Roditeljima i skrbnicima se savjetuje da ustraju u uvođenju raznih namirnica bez stvaranja pritiska te da ne odustaju pri prvim znakovima odbijanja.

 

3. Hrana nije emocionalni regulator

Emocionalno jedenje, odnosno jedenje potaknuto osjećajima poput dosade, ljutnje, tuge, straha ili usamljenosti može se javiti već u ranom djetinjstvu te često ostaje nezamijećeno od strane roditelja (Kuźbicka i Rachoń, 2013). Djeca ponekad nesvjesno koriste hranu kao utjehu u trenucima emocionalnog stresa, primjerice nakon sukoba s vršnjacima, lošeg dana u školi ili napetosti u obiteljskom okruženju. Takvi obrasci, ako se ponavljaju, mogu prerasti u trajne mehanizme suočavanja sa stresom, koji nisu samo neučinkoviti, već i potencijalno štetni za tjelesno i mentalno zdravlje djeteta (Abdoli i sur., 2023). Roditelji imaju ključnu ulogu u prepoznavanju i usmjeravanju takvog ponašanja. 

→      Važno je razlikovati fizičku glad od emocionalne gladi te djecu učiti kako verbalizirati i regulirati emocije na druge načine, bez oslanjanja na hranu. Osim toga, roditelji ne bi trebali nadomještati nedostatak vremena, pažnje ili emocionalne prisutnosti darivanjem hrane ili slatkiša djeci.

Takva praksa stvara povezanost između hrane i ljubavi, što dugoročno može iskriviti djetetovo razumijevanje hrane kao biološke potrebe (Black i Hurley, 2007).

Emocionalni kontekst u kojem se odvijaju obroci također ima snažan utjecaj na djetetov odnos prema prehrani. Ako je vrijeme obroka obilježeno pritiskom, konfliktima, osjećajem krivnje ili prisile, djeca mogu razviti negativne emocionalne asocijacije na hranu. 

→      Stoga se preporučuje stvaranje mirnog, podržavajućeg i sigurnog okruženja za konzumaciju obroka, gdje su roditelji prisutni, emocionalno dostupni i fokusirani na interakciju s djetetom, a ne samo na unos hrane (Black i Hurley, 2007; Scaglioni i sur., 2018).

 

4. Uključivanje djece u pripremu hrane

Kada djeca imaju priliku sudjelovati u aktivnostima poput pranja, miješanja, rezanja ili dekoriranja namirnica, razvijaju pozitivniji odnos prema hrani i pokazuju veću spremnost na kušanje novih okusa (Black i Hurley, 2007). Senzorno istraživanje — dodirivanje, mirisanje i gledanje hrane prije nego što je probaju može značajno smanjiti nevoljkost prema određenim vrstama namirnica, osobito prema voću i povrću (DeCosta i sur., 2017). Sudjelovanje u kuhinji također pozitivno doprinosi razvoju osjećaja kontrole i autonomije kod djece. Kroz jednostavne zadatke poput postavljanja stola ili biranja sastojaka, djeca osjećaju da imaju utjecaj na vlastite prehrambene odluke, što povećava motivaciju za uključivanje u zdrave prehrambene rutine (Chu i sur., 2014). Osim toga, ovakve aktivnosti ojačavaju osjećaj pripadnosti i emocionalne povezanosti unutar obitelji jer kuhanje postaje zajedničko vrijeme za druženje, učenje i suradnju (Black i Hurley, 2007; Scaglioni i sur., 2018).

→      Roditelji i skrbnici mogu jednostavnim koracima, poput dopuštanja djeci da operu povrće, pomognu s miješanjem tijesta ili ukrašavanjem jela, stvoriti pozitivno i podržavajuće okruženje koje potiče zdrave prehrambene navike od malih nogu.

 

 

5. Strukturirani obroci i zajedničko jedenje

Planiranje obroka pomaže u sprječavanju impulzivnog uzimanja hrane, posebice grickalica koje su često bogate šećerom, soli i zasićenim mastima (Kuźbicka i Rachoń, 2013). Kada dijete zna da će u određeno vrijeme dobiti nutritivno uravnotežen obrok, smanjuje se potreba za nereguliranim međuobrocima, što doprinosi boljoj kontroli apetita i energetskom unosu (Scaglioni i sur., 2011). Nadalje, konzumacija hrane pred ekranima (mobiteli, televizija, tableti) dovodi do smanjene pažnje prema hrani, što rezultira povećanim unosom kalorija i lošijom kvalitetom prehrane (Kuźbicka i Rachoń, 2013; Hammons i Fiese, 2011). Djeca tada manje prepoznaju signale sitosti i češće posežu za visokokaloričnim međuobrocima. S druge strane, zajednički obroci s obitelji povezani su s brojnim pozitivnim ishodima. Osim što potiču prehrambenu svjesnost, omogućuju modeliranje poželjnog ponašanja, jačaju emocionalne veze i potiču otvorenu komunikaciju. Djeca koja redovito jedu s roditeljima imaju zdraviji odnos prema hrani, konzumiraju više voća i povrća, te pokazuju manju sklonost prejedanju i emocionalnom jedenju (Fiese i Schwartz, 2008). 

→      Preporučuje se stvaranje rutine zajedničkog objedovanja bez digitalnih distrakcija, uz poticajnu i opuštenu atmosferu koja će djeci omogućiti da bolje razumiju signale gladi i sitosti te razviju pozitivan odnos prema hrani.

 

6. Poticanje unutarnje regulacije gladi i sitosti

Razvijanje sposobnosti prepoznavanja i poštivanja vlastitih signala gladi i sitosti ključan je aspekt zdravog prehrambenog ponašanja djece. Roditelji koji potiču djecu da jedu kada su gladna i prestanu jesti kada su sita, bez pritiska da isprazne tanjur, podržavaju razvoj njihove prehrambene samoregulacije. Ovakav pristup omogućuje djeci da steknu povjerenje u vlastite tjelesne signale, što dugoročno smanjuje rizik od prejedanja i emocionalnog jedenja (Black i Hurley, 2007; Ventura i Birch, 2008). Primjerice, postavljanje jednostavnih pitanja poput „Jesi li još gladan?“ ili „Je li ti dovoljno?“ potiče dijete na refleksiju i povezivanje s unutarnjim osjetima, umjesto oslanjanja na vanjske podražaje poput količine hrane na tanjuru.  Prisiljavanje djece da pojedu sve s tanjura može narušiti njihovu sposobnost samoregulacije i povećati rizik od poremećaja u prehrani.

Zaključak

Prehrana djece nije zadatak koji se rješava u jednom danu ili jednom ručku, to je proces koji traje, u kojem se griješi, ispravlja, ponovno uči i prilagođava. Blagdani ili velika obiteljska okupljanja simboliziraju vrijeme, radosti, zabave i uživanja, idealna je prilika za stvaranje pozitivnih navika – ne kroz zabrane, već kroz zajedništvo, uključivanje i razumijevanje. Kada dijete osjeća da jede zato što mu to koristi, a ne zato što mora, tada smo kao roditelji postigli pravi uspjeh.

Autor/ica: Stela Mutavdžija 

Tagovi: dječja prehrana, odgoj, dječja psihologija, roditeljstvo, prehrambene navike, psihologija 

______________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

Literatura

Abdoli, M., Scotto Rosato, M., Cipriano, A., Napolano, R., Cotrufo, P., Barberis, N., i Cella, S. (2023). Affect, body, and eating habits in children: a systematic review. Nutrients, 15(15), 3343.

Black, M. M., i Hurley, K. M. (2007). Helping children develop healthy eating habits. Encyclopedia on early childhood development. Montreal: Centre of Excellence for Early Child Development, 1-10.

Mahmood, L., Flores-Barrantes, P., Moreno, L. A., Manios, Y., i Gonzalez-Gil, E. M. (2021). The influence of parental dietary behaviors and practices on children’s eating habits. Nutrients, 13(4), 1138.

Musić Milanović, S., Križan, H., Lang Morović, M., Meštrić, S., Šlaus, N., i Pezo, A. (2024). Europska inicijativa praćenja debljine u djece, Hrvatska 2021./2022. CroCOSI). Hrvatski zavod za javno zdravstvo. Zagreb: Hrvatski zavod za javno zdravstvo.

Arimond, M., i Ruel, M. T. (2004). Dietary diversity is associated with child nutritional status: evidence from 11 demographic and health surveys. The Journal of nutrition, 134(10), 2579-2585.

Wardle, J., Herrera, M. L., Cooke, L., i Gibson, E. L. (2003). Modifying children's food preferences: the effects of exposure and reward on acceptance of an unfamiliar vegetable. European journal of clinical nutrition, 57(2), 341-348.

Vollmer, R. L., i Mobley, A. R. (2013). Parenting styles, feeding styles, and their influence on child obesogenic behaviors and body weight. A review. Appetite, 71, 232-241.

Kuźbicka, K., i Rachoń, D. (2013). Bad eating habits as the main cause of obesity among children. Pediatr Endocrinol Diabetes Metab, 19(3), 106-110.

Scaglioni, S., De Cosmi, V., Ciappolino, V., Parazzini, F., Brambilla, P., i Agostoni, C. (2018). Factors influencing children’s eating behaviours. Nutrients, 10(6), 706.

Chu, Y. L., Storey, K. E., i Veugelers, P. J. (2014). Involvement in meal preparation at home is associated with better diet quality among Canadian children. Journal of nutrition education and behavior, 46(4), 304-308.

DeCosta, P., Møller, P., Frøst, M. B., i Olsen, A. (2017). Changing children's eating behaviour-A review of experimental research. Appetite, 113, 327-357.

Scaglioni, S., Arrizza, C., Vecchi, F., i Tedeschi, S. (2011). Determinants of children’s eating behavior. The American journal of clinical nutrition, 94, S2006-S2011.

Fiese, B. H., i Schwartz, M. (2008). Reclaiming the Family Table: Mealtimes and Child Health and Wellbeing. Social Policy Report. Volume 22, Number 4. Society for Research in Child Development.

Hammons, A. J., i Fiese, B. H. (2011). Is frequency of shared family meals related to the nutritional health of children and adolescents?. Pediatrics, 127(6), e1565-e1574.

Ventura, A. K., i Birch, L. L. (2008). Does parenting affect children's eating and weight status?. International Journal of Behavioral Nutrition and Physical Activity, 5, 1-12.